-PIŠE: DR NOVO VUJOŠEVIĆ
U svojoj eminentnoj karakterološkoj analizi, Gezeman je veliki prostor dao po zlu poznatoj Drugoj pohari Kuča. Ovo iz razloga što je ovaj događaj sa karakterološkog i moralnog stanovišta zaista jedinstven i osoben.
Borba između države i plemena dostiže svoj vrhunac u poznatom istrebljenju Kuča o kome i danas, posle osamdeset godina, narod sa grozotom priča. Neki koji o tome pričaju, prvo se prekrste i pritom kažu „i od naših predaka bio je jedan među ukletima zato smo obršili i imamo toliko nesreća u našoj familiji. Bio sam još mlađi kad sam čuo u jednom prigušenom razgovoru između tri stara čovjeka u jednoj podgoričkoj kafani onih zlosrećnih dana srpskog, uskoro i crnogorskog sloma u drugoj godini svjetskog rata (isto, str. 65).
Gezeman je kao temeljne ilustracije preuzeo iz knjige Marka Miljanova „Pleme Kuča“. Ovo iz razloga što je Marko Miljanov bio savremenik tog događaja. On je prvi koji je progovorio o ovom gnusnom činu. Samo Markovo kazivanje ukazuje na istinitost svega onoga što je ispričao generacijama koje dolaze. Navodimo neke izvode iz Markovog kazivanja, koje je Gezeman odabrao. Dvije stvari je knez Danilo tražio od Kuča: porez i zamenu patrijarhalnih narodnih sudova sa sudskim autoritetom države. Za porez Kuča, Kuči nijesu htjeli ni da čuju, oni su samo znali za danak, a danak znači ropstvo. Tada je knez poslao svoga brata vojvodu Mirka, oca budućeg kneza Nikole, s vojskom protiv neposlušnika. Mirko je poručio plemenu, kao što su to činili i veziri u sličnim situacijama, da mu se predadu dvanaest poglavara da ih mušketa, a ostali narod nema čega da se boji. Samo će im postavit sudije, da budu jedan narod i u bratstvu sa ostalom Crnom Gorom. To je sve lIJepo i krasno, ali nevine glave neće predati.
Vojvoda Mirko je smišljao da prođe bez svojih gubitaka, najbolje, putem izdaje, prodre u tvrđavu plemena u grad Medun, koji je bio odbrambena tvrđava još iz lirskih plemena. U tome su bili voljni da mu pomognu pridošli kučki glavari, ako se narodu neće ništa desiti – obećanje je bilo da će sagoreti samo kuće onih dvanaest označenih glavara da bi se utišala sržba kneževa i da će im ovaj naknadno pokloniti živote. Tako je Mirko s vojskom prodro bez metka u Metun, na taj način pleme je bilo slomljeno i bezizlazna svaka borba, borba pobunjenika“. (Isto, str.65)
Dalje se citiraju pasusi iz Markove knjige, od kojih se ježi kosa na glavi. „Ne biše pošteđeni ni đeca u kolijevkama, bez razlike je li muško ali žensko, jer je svaki ita da mu ga ko drugi ne ugrabi i zato medalju ili krst dobije, a njega bez poštenja ostavi. Tako i starci i bolesnici, pa i da se nijesu mogli dići od starosti ili bolesti, biše posječeni a glave im ponešene na mjesto đe treba da se broj ne zaboravi.
Glave se bile nataknute na kolja pčelarnika jednoga sveštenika, da bi vojvoda Mirko mogao da ih lakše broji, dvijestotine četrdeset i tri, među njima samo sedamnaest glava ratnika, a drugo sve glave staraca, bolesnika i djece. U narodu se broji koliko je koje vrste poginulo, od koliko godina, starci i đeca, jer nije bio običaj u hrišćana ni u Turaka da ubiju jedan drugome dijete, ni da se osvete djetetom prijet no oružje počne nosit, a tako i starci, kad bači pušku i boj batali i ko bi ga ubio za osvetu, taj se osramotio, a ne osvetio“. (Isto, str. 67)
„OvdJe neću nabrojati dalje krvave žrtve među odraslima. I sveštenika je bilo među žrtvama, bilo je žrtava i među dželatima. Poslije ubijanja nastalo je pljačkanje i paljenje kuća. Ni crkve nijesu bile pošteđenje. `Zašto vojvoda Mirko ovo učini od crkve i grobova?, upitao je jedan. Odgovor je bio: ` Nije ovo crkva, no džamija“. (Isto, str. 67)
Na kraju ovog kazivanja o Drugoj pohari Kuča, Gezeman osjenčuje lik vojvode Mirka Petrovića. Gezeman veli dalje da narod nije zaboravio ni sledeću epizodu koju je odigrao Mirko Petrović: „Vojvoda Mirko zakonačio je tada sa svojom pratnjom u kući čovjeka koji je vojsku odveo skrovitim putem u tvrđavu Medun. Kad je odlazio htio je da naredi da se on ubije, ali ga je u tome spriječila njegova pratnja. Onda je vojvoda naredio da se kuća njegova domaćina i pomagača opljačka, i sam je sebi uzeo srebrno oružje, pušku, sablju, i kajas na kojemu je puška visila i koju je Sveti Petar bio poklonio njegovom djedi, kao i amajliju koju je njegov otac dobio na poklon od vladike Rada. Opljačkao je, dakle, kuću u kojoj je spavao, u kojoj je jeo so i hljeb“. (Isto, str. 68)
Bez pretjerivanja se može reći da ovakvi i slični postupci bacaju tamnu i nemoralnu mrlju koja se ne može izbrisati sa morala našeg tradicionalnog, našeg herojskog društva. Ovakav postupak u analizi, Gezemanu daje objektivnost i istinitost, što se ne može reći za sadašnje, nazovimo istoričare i dvorska piskarala koji nastoje da dokažu da se pohara nije ni dogodila. To je narodskim jezikom rečeno trabunjanje i mlaćenje praznom slamom. Za autore takvih naklapanja Rovinski kaže da su to ljudi koji su se utrkivali ko će prvije tegnuti gospodarove opanke.
(Nastaviće se)